Posebna komplikacija zivota.

*

20.10.2016.

odrastam, polahko

Ponovo ispocetka, opet. Nema veze. Cijeli zivot je ispunjen usponima i padovima, sve se vrti oko srece i tuge. Idemo dalje. Bice bolje. Mijenjaju se ljudi, pa moram i ja. Da mi je jedno ili dvoje ljudi samo reklo da sam 'teska' osoba, ne bi tome pridavala toliko paznje, ali veci broj osoba, koje me znaju dugo vremena, vec se trebam zapitati sta je sa mnom. I tako je i bilo, mnogo sam razmisljala i skontala da je zaista tako, to mi je u genima. Ista otac. Tesko ljudima sa nama. Ali smo dobri ljudi, to je najvaznije. Potrudit cu se da sad budem pametnija, moram odrasti sto se tice nekih stvari. I tako ce i biti. Uzivam sad na drugi nacin.

16.10.2016.

Previse pitanja, premalo odgovora

Da li je to zapravo kraj ili je novi pocetak? Kako znati? Kako znati sta dalje raditi? Da li treba samo prihvatiti situaciju kakva jest i krenuti dalje? Ili se ipak treba boriti, htjeti jos, pokusati opet? Kako da znamo sta je pametno za nas? Srce govori jedno, razum drugo, koga sad poslusati? Kako biti ponovo sretan, sta nas zapravo cini sretnim ? Jesmo li vise sretni kada smo sami ili sa nekim? Koja je sreca bolja, koja je ispravnija, koja nas vise ispunjava?


Stariji postovi