Posebna komplikacija zivota.

*

16.04.2019.

2

Krenulo je kao i sa svim ostalima, spontano i sasvim slučajno. Upoznali smo se i odmah kliknuli, također i odmah smo bili iskreni jedno prema drugome, što nas je još više zbližilo. Znali smo da imamo rok trajanja i htjeli smo se družiti koliko smo mogli dokle god smo mogli. Međutim, ipak smo saznali da imamo mnogo više vremena nego što smo mislili pa smo se za trenutak zapitali šta dalje, ali nismo smjeli ništa reći jedno drugome. Plašili smo se, ali smo potajno znali da razmišljamo potpuno isto, što se poslije i ispostavilo tako. Nastavili smo se družiti jer nam je prelijepo zajedno. Ja volim sebe kada sam s njim, volim što sam ja, što sam opuštena kao da se znamo godinama, što me neko razumije bez ijedne riječi. Volim kada osoba zna šta, kad i kako da uradi, da kaže, da jednostavno osjetiš da je i toj osobi isto kao i tebi. Ponekad se ne vidimo duže vrijeme, jer smo mnogo udaljeni, ali ipak, kao što kažu "KO HOĆE NAĐE NAČIN, KO NEĆE TRAŽI IZGOVORE!". Mnogo smo jednostavni, malo tražimo, malo nam treba za sreću, jednostavno prelijepo. Mnogo se poštujemo i razumijemo. Samo ima ta neka prepreka koju ne mogu ni sama objasniti. Osjećam da ima i kod njega i kod mene nešto treće što nas koči, što nam ne da razmišljati o vezi ili nečem većem. A opet se plašimo pričati o tome. Ali ako je suđeno, desit će se. Vrijeme će pokazati svoje.


Stariji postovi